Prijevod intervjua:1. DIOAnahi
«Doživjela sam sporu smrt»
Njezina je kalvarija trajala 5 godina zbog anoreksije i bulimije. U najkritičnijem trenutku njezino je srce stalo. Sada s oporavljenim zdravljem, nada se da će imati priliku pomoći drugim s istim problemom.
U ovom slučaju nemam riječi, jednostavno dijelim s tobom čudo i veliku priliku koju je Anahi imala da nastavi živjeti. Hvala ti, Anahi, što si predala svoje srce u ovome razgovoru... čak do suza!
Možemo reći da si bila blizu smrti?
Jako pitanje! Ali sa svom sigurnošću ti kažem da, prošla jedno teško razdoblje, srce mi je stalo na nekoliko sekundi kao posljedica da sam 5 godina imala anoreksiju i bulimiju koje su, kako znaš, poremećaji u prehrani i može se reći da sam bila na rubu smrti. Znam da sam ovdje jer mi je Bog dao drugu priliku, više od moje snage, volje i hrabrosti.
Sjećaš li se trenutaka prije nego što ti je stalo srce?
Neko vrijeme sam bila u nesvijesti, dopremljena sam hitno u bolnicu i nedugo nakon toga srce mi je stalo. Tri dana nakon toga probudila sam se kao nakon vječnog putovanja i mogla sam napokon govoriti... Došao je jedan psiholog razgovarati sa mnom i zamolio me da mu nacrtam nešto; nacrtala sam salu za hitne slučajeve i sve što mi se dogodilo. Bilo je to jako čudno jer je doktor koji me liječio u toj sali vidio crtež i iznenadio se jer se činilo kad sam bila tamo pristuna, gledajući samu sebe! Ne sjećam se ničega. Mislim da ima nešto mnogo jače od nas što odlučuje da još nije trenutak da umreš i ako ti da drugu priliku, prigrabi je svom snagom.
Nije li bilo nekog oblika ljubavi za nekoga ili nešto što bi te izvuklo iz te bolesti?
Nažalost, kada si u jednom takvom kompliciranom problemu kao što je taj, izoliraš se i ljudi ne razumiju koliko je jako snažno sve što doživljavaš. To je više od jednog emocionalnog problema, to je psihološko pitanje i um može biti tako jak da te odvede na visoke nivoe... ili nas baciti u nešto najgore što možeš zamisliti. Moja je obitelj umirala sa mnom; moji prijatelji, svi koji su me okruživali jako su patili, ali u tom se trenutku labirint, u kojem se nalaziš, čini bez izlaza, sve je crno u tvojoj okolini. Ne možeš čak mislit ni na ljubav ni na druge. Postaješ jako sebičan: cijelo vrijeme misliš kako si učiniti nažao, ne shvaćajući što zapravo činiš. Ne slušaš, ne vidiš, ne osjećaš... zato razumijem osobe koje imaju taj problem i pokušala sam pomoći preko jedne zaklade i preko jedne velike kampanje spasiti bar jedan život.
Kako je počela autodestrukcija?
Zapravo, nema ni dana ni sata. Počne malo pomalo. Ne sviđa ti se kako izgledaš, ali ne radi se o tome jesi li debela ili mršava; nešto ti se ne sviđa; osjećaš se prazno i najlakše je reći «osjećam se debelo». To nije problem da želiš biti mršava, to je emocionalni problem. Nisi zadovoljan sobom i treba tražiti odakle dolazi ta praznoća. I možda, a vrlo često je tako, nedostaje samo jedan zagrljaj. To je problem ljubavi i kako se vidiš u svijetu koji te okružuje. Bojala sam se otkriti tko sam zapravo jer sam morala biti ona koju prikazuju časopisi.
Što misliš da je potaklo bolest u tebi?
Mislim da smrt moje bake jer je ona bila moja stabilnost. Moja sestra, moja mama i ja ponašale smo se kao tinejdžerke. Moja je mama moja najbolja prijateljica, ima mladu dušu. Moja baka mi je bila kao majka. Kad je umrla, imala sam 14 godina i cijeli mi se svijet okrenuo. Također je utjecaj medij u kojem se nalazim, zbog žutog tiska; tada sam tek započinjala adolescentsko razdoblje i mnogi su me mediji povrijedili; označavana sam kao mršava ili debela, visoka ili niska, s velikim nosom ili malim ušima; kao da nitko nije bio zadovoljan s onim kakva sam bila. Bila sam u centru pažnje od rođenja i u tom sam razbolju počela shvaćati što znači biti pred reflektorima, gdje su me uvijek viđali.
Je li te povrijeđivala tvoja ljepota?
Nisam osoba koja je uvjerena je li lijepa ili ne; ne mjerim se po tome. Nakon bolesti gledam na sebe kao jedinstvenu osobu, to sam ja! Ne trudim se biti drugačija. Bit će mnogo ljepših, ružnijih, viših, nižih ljudi... prije bolesti nisam shvaćala da je najvažnije ne pretvarati se da si netko drugi!
2. DIOJe li utjecala na tebe slava?
Mislim da tada da... i još k tome umrla je moja baka; osjećala se bez kontrole, nisam znala kako pronaći svoju osobnost, koja je bila, ona s televizije, ona od doma? I morala sam naučiti sve, zahvaljući Bogu sam se oslobodila.
Koja je tvoja slabost danas?
Mislim da su to trenutci kad osjetim da mi netko želio nažao ili da mi želi nešto oteti. Ima ljudi s kojima razgovoraš i imaju zavidan pogled, ružan... kao da ti žele naći tu slabost da te zgaze. Danas vodim jedan snaža razgovor i ne osjećam to; vidim i osjetim u tvojim očima časnost, osjećajnost, nimalo zlobe u tvojim pitanjima, osjećam te ovdje sa sobom, zanima te moja priča, ali ostalo je tako ružno! Onaj osjećaj da netko želi povrijediti... i tada izađe moja slabost i ne dopuštam to jer mi se ne sviđaju ljudi koji me povrijeđuju i koji ti ne govore svoje prave namjere, jer ne vide sami sebe.
Koje su bile tvoje najgore tjelesne promjene za vrijeme bolesti?
Težila sam 35 kilograma, kao jedna djevojčica; moje se tijelo izobličilo. Ispada kosa, nokti, zubi se prljaju, koža mijenja boju. Najgore je bilo kada mi je prestao menstrualni ciklus; zaustavi se tvoj sat život i shvatiš koliko si zapravo loše.
Vidjela si se mrtvom?
Potpuno prazna, vidjela sam nešto jako bolno. To je jedna bolest, jedna ovisnost i ima dana kada se želiš spasiti, a ne znaš kako. Izgledaš si kao smeće, Fernanda, nešto te dobije i izgubiš bitku jer ne znaš kako izaći. Sada ti kažem da moraš tražiti profesionalnu pomoć jer sam ne možeš, zato imam zakladu, broj telefona na koji se može tražiti pomoć, stranicu na Internetu da saznaš više... Jer teško je znati što učiniti kada si unutra. Najvažnije je moći reći: «Pomozi mi!» I ako ne želiš da te vide, bar razgovaraj telefonom s nekime tko ti može pomoći.
Ti si tražila pomoć?
Mene sus stalno smještali u klinike i uvijek sam nalazila neku izliku za izaći iz njih, krivila sam ostale jer mi ne mogu pomoći; mislila sam da mogu sama, ali čovjek se vara; postaneš jako inteligentan za nesuprostavljanje bolesti. Govorila sam mami da me u klinikama maltretiraju, zato je dolazila po mene.
Tvoja mama, Anahi! Kako je njoj sve to bilo teško?
Moja je mama jedna tako jako žena, tako hrabra, koja je vidjela kako si kćer nanosi nažao i nije mogla ništa učiniti. Ona mi je govorila: «Što trebaš? Molim te, dopusti mi da ti pomognem! Što smo loše napravili?» Ali ja joj nisam dopuštala.
****
Treći i posljednji dio intervjua sutra navečer ili srijedu tokom dana, hvala na strpljenju
***
edit by *Anahi*Giovanna*
Subject: Revista Fernanda ( Marzo 09 ) 
Fri Feb 27, 2009 3:12 pm
